Niko se nije lažima udavio

Uvijek mi sjećanja dođu iznenada , kao i sada na mostu iznad Kupe , na dan dvadesti travanj 2015. godine ,hladno je i maglovito , rekli bi dešavalo se i prije,proljeće pokazalo svoju prevrtljivu ćud, rano jutro je ispred kuća utonulih u mrak procvale magnolije još su ljepše na srebru jutarnjeg mraza, a mi pospani i promrzli dremuckamo na putu prema gradu.Dolaze rode, jadne i zbunjene , kao da razmišljaju da se vrate natrag u toplije krajeve,da odklepetaju u Afriku ili da se kao i mi predaju jutarnjem drjemežu i zaspu na glatkoj površini Kupe.

Vijesti na radiju su pune optimizma , zdrmaju me i razbude i u tom buđenju kao udarac ciglom u glavu osjetim bol u sljepoočnici od tlaka i uzrujanosti, e te usrane vijesti mi već polako idu na živce, kao da nam nije dosta svih obećanja i blablabla. Sjetim se da je moja pokojna baba kada nije mogla utišatu našu dječiju radoznalost znala reći da će nam kupiti “šarenu lažu” a mi smo od te fraze stvarali najljepše poklone na svijetu ,misliš sve što je šareno mora biti lijepo i onaj mi milozvučni glas sa radija odjednom donese sliku moje pokojne babe i kao prikazu donese mi sliku njenu ispod brisača koji rastjeruju jutarnju kišu.

U tim sjećanjima čujem glas našeg dobroćudnog Pere ,čovjeka koji je smišljao takve priče da je jedino on mogao vjerovati da su istinite “vjeruj mi da gore na Visiću ima zakopanoga blaga i da ono što sam iskopao treba samo nastaviti , ako neko ima snage i dovoljno je mlad , garantirano nalazi zlato i miran je do kraja života”

Priča o njemu već dugo je golicala našu maštu, kao obišao je pola svijeta , radio u rudnicima zlata u Južnoj africi, obišao cijelu Europu, surađivao sa Amerima, i vratio se sa helikopterom koji krije na tajanstvenoj lokaciji ali nitko ne zna gdje je.Još i danas na brdu iznad kuća duboki je kanal koji je iskopao u potrazi za skrivenim blagom.

Sjedimo tako , mladi i znatiželjni i slušamo njegove priče a svijet oko nas kao de ne postoji istuden koja stišće noć i tamu u nama je samo vrela mašta i čudan svijet koji se stvara pred nama. “Slušajte me , ne bi vjerovali što ću vam reći.Popravljam ti ja ovaj stari trošni stolac, evo vidiš ovaj , baš ovaj pokazujući na drveni stolac pred nama, primim čekić i normalno pokušam zabiti čavao u njega ali nikako da ga zakucam.E tu ti ja totalno poludim i iz sve snage lupim po njemu a čavao isklizne i zabije se ravno u staklo.Zastane da povuče dim cigarete i nastavi. E ali nije razbio staklo nego je samo napravio malu rupicu kroz koju je prošao,čudo jedno, Ako mi ne vjerujete pitajte Maru.Maro je li istina doziva on nju kroz otpuhani dim cigarete ?

A Maru nitko nije čuo , mi smo zamišljali kako pod njegovim žilavim rukama sijeva iskra ispod čekića i čavao probija staklo praveći malu rupicu u njemu, i danima nakon toga držala nas je ta priča kao sasvim moguća opcija.Izračunavali smo kojom brzinom treba udariti čavao u staklo da napravi rupicu u njemu a da ga ne raspe u krhotine a time i naša vjerovanja u tu priču, I sada dok se spuštamo sa mosta prema gradu znam da je sve prevara i ove optimistične vijesti i priča koja pobija sve matematičke i fizičke zakone jedino mašta dovoljno je stvarna, u nju vjerujem.