- SPESS EST LASSUS
- Go Your Own Way
- Homo Ludens
- One more cup of coffee
- Rano mi je poći leći
- Sobičak moga Drenovika
- Strah
- Šutnja
- Zlo
- Prelazimo li u Alijene
- Ni na nebu ni na zemlji
- Delirium tremens
- Čežnja
- Ruke
- Nada
- Prozori
- Kad me ne bude
- Čekamo da se pojavi duga
- SPOMENAR
- Fjaka
- Puzzle za odrasle
Sunce me sve slabije grije
davno prije,njegova toplina bila je
dan za danom čudesno sjajna
i vruća
nekako mi sve gasne
kao da će iznenada da splasne
sunčev sjaj
Dani mi nekako previše vlažni
ili to pamtim
samo ove hrđave dane
i nikako da mi svane sunce u duši
Kao da i sam lagano gasnem
dogorjevam
Sunce mi dušu nikako da takne
ili su slabe zrake ili ja
kao lopov pod noćnom sjenom
krade mi dane
još uvijek ne dam da u tamne tmine
odnese dane
i sutra će da mi svane
moje slabašno sunce
Imam dovoljno vremena za sebe
krasne mogućnosti za spirit of blues
surova zbilja je južina
cvili na šarkama okna trese se opna zvuka
blues ,spell.
Rastužuje me ovo škripanje u razorenim gnijezdima
lom trulih grana, gladna sjenica šištanje napuklih krovova
bas bubonji laminatima moje sobe
na margini zbivanja ptice se skupljaju u jata perje i slama frhulji između sivih grana
blues ,B. B. King - The Thrill Is Gone
južina razara "plave note"
tugaljivo huk raznosi zvuk
južina je stvarno dpresivna uz blues
blues je tugaljiv uz jugo
jugo je tugaljivo uz zvuk
blues je ova tuga
osobni jad u svijetu surove zbilje
Uspravan, prpošan i čudesan
tek da ne gmiže
začudni homo ludenssmišni ljudi zatakareni za prašnjavu zemlju kao kotrljajuće suho bilje
moralni i ćudoredni habitus
izvan naravnog prostora i vremena šeta poljem
vrijeme je na obzorju ipak pasje
on se sudara sa samim sobom
suočen sa mogućnostima baulja između emocija i prirode
tražeći rupe u zakonu
Kava se hladi
Uz popodne laveža skuliranih pasa
zastore sam spustio na pola
tek da mi se mrak ne prelije u tamu
nekako mi tama zvuči kao polovica nraka
Kava se mrgodi
na glatkoj površini cakli se oblaka pjena
kao popodne na plećima berača
znojne kapljice u grlu grkljam teških berača
Miriše kao strast nekih dalekih ljudi
Soba se prži u pržnju ciganskih pržuna
zapaljene borovine na kojoj noja mati frće zagorjeli žrvanj
i čeka babu Bulčićku da se gata
bog zna čemu
Kava se mrgodi u
porculanucaklina,srebo i sjaj
u mislima mi onaj davni kraj
bakreni lonci i čađ
i smisao zbog kojeg ispijamo ovaj čarobmi prah
Rano mi je poći leći
Noć ova koja stišće moj jad ledena je
kao i glinena postelja koja me dole u mraku čeka
dosadna kao i smrt
neizbježna kao i disanje,
kao epitaf
Sudba
Rano ste me zakaparili
Odgodite na tren trgovinu
Nudim vam ljubav neizmjeru ,
dajte da se prolongira moj kraj
u zamjenu nudim veću kaparu
Oprostite mom libidu, mojim požudama
Kajem se za bitak,
neugodu koju sam prouzročio
vama nepobitnima
Stvarnima
LJubljenima
Jedinima
Dražesnima
Vama
koji mi pomažete da se osjećam bitnim
dajem na poklon ovo malo duše što ostade
na putu za nikamo
Rano mi je leći na kameno podglavlje
taj duboki mrak zatire moje svijetle slutnje
Nudim ih kao kaparu,vraćam dvostruko
Dajem sve što mi je ostalo
nije puno ali je iskreno
Bojim se da mi nije ostalo baš puno
Nemiri da su prošli svi snovi
Strahovi da lica neću prepoznati
tog zadnjeg dana u glinenoj postelji
kada mi kristalna rosa
zatvori oči zauvjek.
Danas sam opet u onom sobičku moje davne kuće
i opet me moja misao vuče
u one trešnje isprod prozora
što škripe u rana jutara
i ne daju mi da spavam
nakon zvjezdane noći
Sada se crne zvijeri šuljaju šljivikom zaraslim u drač
u hladnim sobama ne spavaju ljudi
ne kipi mlijeko
ljuljačke ne škripe
u dječijim očima sjaje samo suze
Razmišljam o hladnom sobičku moje davne kuće
Samo da mi nije sam u ova hladna vremena
Koliko straha u komunikaciji prema ljudima
odbojno negiranje prisnosti
one popodnevne kave koju toliko zazivamo
otkrivanje intime
priča o nama
zaziranje od riječi koje izričemo
bojazni od otkrivanja nas samih
od istine
srama od priče koju proživljavamo
dobrodošlice
koliko barijera do rušenja istine
do spoznaje
totalnog otuđenja
nemira među praznim zidovima
i čuvanja nečega
u praznim kutijama
Riječi nisu samo klepetanje jezika
i zvuci koje proizvodi šuplja usna šupljina
nabrajanje sintagmi
doticanje bilo čega
ili pohvala glupog stanja
razbacivanje epiteta po praznim papirima
kritika resursa
riječi i maju svoju težinu
ne laprdaj o osjećajima
neko zbog izgovorenog noćas ne spava
sutra i li u neki drugi dan
nekome je jad
tvoja izgovorena riječ
ne kritiziraj
mutni um tvoje riječi vuče u mutnu rijeku
slušaj
šutnja kao mudro zlato
prosipa tvoje zjenice i ti si mudar
ta šutnja širi blage riječi
tvojim nasmješenim obrazima
ne klepeći
Zlo u ljudima prolazi između ulica
kao i pretrpani autobus
jednako smrde
stiješnjeni u raspadajaća tjelesa
grizu se i štipaju
reže
nagrizaju kao hrđa čista srca
malobrojne šetače
ljude koje kopne na natrulim klupama
starost koju proživljavaju
dovodi im u očaj misao
da susjedu nije krepala krava
Ako se zamislim mrtvim u grobu
dok ležeći u lijesu sagledam stvari odozdo
uz crnu meditaciju gledam žive
i zamišljam umiruće
propitujući vrijednosti prenatalnog i posmortalnog nepostojanja
siguran sam da je ovaj današnji problem neznatan
Potpuno sam miran
nije ova ledena kiša muka
problem je u meni
ni duboko urezane munje u noći
ni nepodnošljivi ljudi u prolazu
treba mi samo stvari pogledati odozdo
dok ležim nepokretan u jadu
biram biti ljubav
praštam bezuvjetno
ovo je samo loša noć
živuće ništa u svijetu nečega
smrt mi je noćna mora
ona me čini svjesnim tijela
mahnitih fantazija u koje ne mogu ući
reinkarnacije kao utjehe
ako se zamislim gluhim u tvrdoj šutnji
onda mi se ova muka stišava u tihom prostoru srca
svjestan ljudi oko sebe
,nadam se
sretan sam zbog postojanja razuma
bez prepreka, početka i kraja
biram ljubav , bezuvjetno
nikakve veze nema smrt za mene za vrijeme života
ni za vrijeme smrti , jer više nema mene.
prelazim li u neke Aliene ?
Da li ponekad pogledaš u krvavo jutarnje nebo
dok otvaraš silne brave u bunilu ,
dok preturaš džepove u manijakalnoj navici
da možda nešto nisi zaboravio,
misliš da brundanjem skidaš nepoželjne reklame sa panoa
Trudiš se da precizno pogodiš sve te silne datume
o ženi , o djeci, o patria ,
o mortem, o bože, o bistvo
o danu koji ne znaš što ti donosi
upravo su se prolomili oblaci na obzorju
jutarnja munja razbudila je toje bunilo
Da si pogledao u krvavu zoru
znao bi da se sprema kiša
Da li pogledaš u azurno podnevno nebo
oblutci raščešljanog oblaka
negdje daleko
pokrivaju gredice ljubičastih lavandi
i nasmijani berači znaju što rade
miriše zemlja zgažena u cvjetove,
Okićena žena slaže snopove na ogoljena ramena
negdje u toploj sobi čeka je namještena postelja
da joj podari božanstveni miris
Ne osjećaš mahovinu u sjeni hladnih stabala
i pod nogama i u očima
tako je hladno
tišinom se harmonija pretočila u uzdahe
Da li pogledaš u nebo?
Pognute glave odbrojavaš korake do sna
Mutna voda koja ispire zrcala sa pločnika
dira ti samo stopala ,
ne i srce.
pogledaj kako izgleda nebo u jesen
Nad tvojom glavom razlijeva se labilan sistem
zastrašujuća sila
koja tama u podne postaje
Da li znaš
da je zima smrznula tvoje prste
da preturaš po smrznutim bravama
i ključevi koje vrtiš
kažu ti da nisi doma.
Fragmenti mamurluka i jutarnje rose
posloženi su u kristale suze u oku
što ti od hladnog zraka svjetlucaju na teškim vjeđama
vuče se magla za tvojim nogama
na prozorima zamračenih zgrada namiguju krvave oči
ljudi čudnih navika
istrčavaju iznenada mokrih glava i praznih pogleda
Jutro je na crvenom obzoru
zove te ruka koja upravlja i kontrolira
zvukove, objave i razloge
U strahu šutke prelaziš cestu
kimneš glavom da te riječi ne odaju
bez nervoze uskačeš u strojeve
između zidova treseš tastature
namiguješ suncu iza ograda iščekujući podne
Sva kiša srušila se na grad
neko to odozgo sve smišljeno rasipa
ti skučen ispod oluka prebireš pristigle ideje
opet te netko sputava u namjerama
dok izmišljaš promjene
opet odgađaš snove za sutra
vrtiš kišobran u dokolici dok navlačiš kaput preko grla
žmirkajući na munje
hladnog srca stišćeš ozeble noge
čekajući vedrije prognoze
Danas za sebe imaš savršen plan
žudnju prema ženi
pretočiti u dodir jagodicama preko zatvorenih očiju
usnama na raspucanu kožu
rukama na sjene razbacane preko golog tijela
strastima da joj stisneš srce
da razgovjetneš mrmljanje, škripanje i fufljanje
da razdereš perje i jastuke
i mirno zaspite kao zvjeri u brlogu
Dok razmišljaš vrijeme ti izmiče
neko te u daljini čeka raširenih ruku
u budnoj noći ti bauljaš kao nepostojeće vrijeme
opijeni gorkom tekućinom
na obzorju
zamrznute zvijezde lupkaju u prozore nemirnih snova
postelje čekaju da se srušiš u mrtva tjelesa
Ali za sutra imaš savršen plan
stalno ti kruži mislima
iza brava i dosada ,iza granica mogućeg
tvoje probuđene svijesti i uspavane savjesti
u gegutavoj lopovskoj noći
smišljaš savršen plan
gorko ti vrijeme pretače gorku sluz
u očajanje
u totalnu destrukciju ljudi,bića i sjena
budan otvaraš vrata nepomičnog prostora
tvojim životom upravlja uvjetovano uvjerenje tvoga uma
dok stalno ti kruži mislima oni savršeni planovi za sutra
Čuvarkuća,pazikuća
sva od pruća
čudna neka biljka
iz svanuća
poljem raste,šumom vene
lete laste tu kod mene
ispod krova
izašla je ptica nova
sva od sunca
rijekom teče novi dan
ja sam sam na balkonu
nikog nema tu kod mene
hladna rosa radonosna
trava cvate
miriše mi zemlja ova
nikog nema tu kod mene
oči snene
zamišljaju uspomene
sve se blista
ti si ista
svaki dan si tu kraj mene
čežnjo moja
ima nešto što me vuče nekom kraju
samo hodam mjesečinom
zvijezde staju
ponadam se na trenutak
sviće dan
beskonačna nit me vuče
sve je san
sve će proći u beskraju dobro znam
ima nešto što me traži
ja se skrivam
putevima ,pustinjama
samo snivam
crni oblak brzo stiže
vid se mrači
tamni kosac sve je bliže
što mi sada sve to znači
dok se skrivam
vilenjaci pale svijeće
vrijeme teče
putevima ,pustinjama
Sve priče zapisujem linijama života
tuge,i sreće
ali ništa vidjeti se neće
ako te ne dotaknem rukama
toplinom prošlih dana
hladnim zimama
toplim tijelom
jer ti si u mojim rukama
na dlanu dana
u mojim mukama
u meni vidiš sve ruke
i sve dane
tvrdi se dlanova ruka
rukuje se dlanova tvrd
tvrdi kamen smo preorali
pticu milovali
krvavim žuljevima
sunce obgrlili
rukama
vodu zaustavili rukama
vjetar
stisnuli prstima
rosu na dlanu
sve dobro dajem ti rukama
rukujem
bol na rukama
trnu mi
trnci
život se rodi na rukama
uplakano
donosim ti rukohvat ljubavi
sladi mi taj topli
slad
rukuje mi ruke
danima se nakuplja
crna zemlja pod noktima
nakuplja se strah
ruke mi rukuju
smrt
al itopli dah što osjetih na rukama
kao vrući kruh
mrvi se sunce na rukama
i nestade strah
zapjevah ruke
pjesmom.
Čovječe kao i biljka si
do žila u blatu
gacamo
i samo ponekad procvjeta cvijet
na naše čuđenje
sunce neka bude
svako naše buđenje
širimo ruke
granajmo se
neka lišće zakloni nas
od svake bolesti
u hladu naših dana
neka igraju se djeca
život je voda
mutna naplavina bola
samo ponekad zrcali se san
u bistrini oka
i vrela voda poteče
gorčinom
u tami njenoj stišće se more bola
i jedan maleni odsjaj sreće
ovog sunca okupanog rosom
dok budimo se
u ovaj kišni dan
zbog malih stvari trpimo život
u ponavljanju troše se naši snovi
i svakim jutrom
počinje život novi
padaju kiše
niče cvijet
samo pupoljak i ništa više
ogoljena stabla
čekaju u tami
sječu
zbog malih stvari veseli se svijet
i rađa se sa milijun lica
razlog neki
zbog njega trpimo bol
i trajemo
zadovoljni
smijemo se sami sebi
u poljima korova
tražeči cvijet
Zamisli negdje u prikrajku okna mala napuklina
kroz nju mi žudnja hlapi i raspiruje nebeski svod
tek da vidim što je živo a što iluzija
Protok kroz ljudske zablude nezaustavljivo ponire u očaj
trudimo se mahnuti glavama onima na desnoj strani ulice
i desno namiguju lijevima
Promatram kroz flekice balkonskih prozora
između jasmina i fikusa ,bosiljka i lavande
oslikanih draperija i klatna na starinskom satu
Tuče podne
Neko nekome žuri u zagrljaj
Koga očekuješ dok oplakuješ ?
Kome cvile tužbalice?
Magla se dovikuje potocima,režeće nebo sprema potop
Zamisli najmilije za doručkom u nedjeljne jutro.
Tako letargično, kao ribe u akvariju,
neki zasebni svijet spokoja.
najdraži mirišu na čaj i vruće lepinje
U nekim posteljama do tebe neko čeka nekoga , nemoj kasniti
Sutra će prozor kroz koji gledaš nebo
ostati samo mala napuklina iluzije.
Ljubim te sa slutnjom u duši da sutra ostat ću bez ljubavi
Nemaj straha
Mada ostajem negdje daleko u tami
ponesi samo trunke onoga što ti ostavljam
dovoljno imaš za sve nevolje iza mene
sa tobom živom i moja ljubav živi
drži moju tamu na svjetlosti
zamišljam te sretnog lica
u proljeće godine moje smrti dotakni bilo što što ostalo je iza mene
poljubi me na nekoj prašnjavoj fotografiji
cvijeće ostavi na jastuk do sebe
dodirni usnama izguljeno vrijeme
raduj se uspomenama
osjeti ispod plahta srce moje koje izgara od ljubavi
Nemaj straha
u jeseni hladne kroz odškrinuta stakla
mene nasmijanog donijet će na jastuke tvoje
vjetar ludi
Gavrani hodaju kroz kišu i kaljužu
na njima crni frak
u tamnoj šumi crni mrak
kvrgave hrastove kore iznad podnevnog mira
crnim se zaogrnula šuma
samo svjetlucaju srebrene kapljice na ružinom cvijetu.
Nered na zemlji i u duši
vjetar iza grmlja kroz vrt tjera tugu
miriše nešto u proljeću satkano od munje i vjetra
kiša svira olucima, trubi danima
ispod prozora pod ružom skučeno
pokisli vrabac čeka dugu
Grubo vrijeme i tama na obzorju
Pustimo je da prepada u noć
moj grad ispod ružičastih dječiji čizmica pljuska veselje
zaigrana lica odnose pljuskove
lipom u cvatu širi se svom snagom
pospanost neba ostavljenog na kiši
iza svega ostaje samo blato
negdje je sunce šćućureno
i kao i mi čeka dugu
Vjetar je zatrabunjao kroz klepetavu nadstrešnicu i zapirio upaljenu svijeću
Rastjerao komarce
Slučajno je zafrfljao stranicama spomenara
Sjeti se jednostavne bilježnice,
znaš one u kojoj te pitam koje su ti oči najdraže
voliš li ovakve kao ja itd..?
Onaj sa zeleni okvirima i tintano srce
Sjećaš se .
Čitam na listovima ovim da sam ti sve
ljubav koja te drži,
sudbina koja te čeka,
spmenar koji čuvaš u srcu jednog dana,
Eto danas vjetar prelistava sve;
i ljubav , i sudbinu i taj dan koji čuvaš u srcu
Pitam se
Da li je vjetar donio nešto
ili je samo rastjerao komarce?
Zakračunao sam vrijeme
stisnuo sam među prste ključeve
zveket ne čujem više
miran sam i izležavam se kao i jastuci
meškoljim se među nervima
znoj kaplje između procjepa
sekunde se utapaju
Božanstveno lišće sam drhtulji
lijevo i desno i lijevo i lijevo i desno
i drhtulji samo
nikoga nije briga
i nebo se samo zagonetno smijulji
Ostade mi na kraju neispunjeni komadić dana
Ne znam šta da radim sa njim
od jutra krenulo je idilično
slagalo se sa shemom
neoborivo konceptualno
nisam se blamirao sa idejama
grafička konstrukcija prostora i monotonije
posložena u elipsama slutnji ,trošila je sate
daleko od ograničenja
ideje ,smisao i nemiri
ljudi bez mašte ,neprestana ponavljanja
sve kvadratično
posloženo meteorološki
jutro sa rosom
dan sa gorčinom
nebo sa prolomom
noć sa smirajem
kao vrijeme i ja
cesta prema nekome ko me voli
sa zavijutkom prema gomili
koja blijedi pod neonskim sjenama
naopako posložena kao i samoća
slažem se da su rupe u prostoru sve manje
prostor u rupama pak sve veći
da sam krasno sve posložio satnicom postojećeg stanja
uklopio boje i obzorja u puzzle
pitanja o željama i osjećajima
lica od sjete i izboranosti ,razgovora slučajnih
opake nemoći proteklog dana
na samom zavijutku sudbina me zaskače krhotinama sna
donesoh u smiraj tu zadnju sliku
i nikako da je smjestim u puzzle u kojima više nema mjesta