Sunce me sve slabije grije

davno prije,njegova toplina bila je

dan za danom čudesno sjajna

i vruća

nekako mi sve gasne

kao da će iznenada da splasne

sunčev sjaj


Dani mi nekako previše vlažni

ili to pamtim

samo ove hrđave dane

i nikako da mi svane sunce u duši

Kao da i sam lagano gasnem

dogorjevam


Sunce mi dušu nikako da takne

ili su slabe zrake ili ja

kao lopov pod noćnom sjenom

krade mi dane

još uvijek ne dam da u tamne tmine

odnese dane

i sutra će da mi svane

moje slabašno sunce

Imam dovoljno vremena za sebe

krasne mogućnosti za spirit of blues

surova zbilja je južina

cvili na šarkama okna trese se opna zvuka

blues ,spell.

Rastužuje me ovo škripanje u razorenim gnijezdima

lom trulih grana, gladna sjenica šištanje napuklih krovova

bas bubonji laminatima moje sobe

na margini zbivanja ptice se skupljaju u jata perje i slama frhulji između sivih grana

blues ,B. B. King - The Thrill Is Gone

južina razara "plave note"

tugaljivo huk raznosi zvuk

južina je stvarno dpresivna uz blues

blues je tugaljiv uz jugo

jugo je tugaljivo uz zvuk

blues je ova tuga

osobni jad u svijetu surove zbilje

Uspravan, prpošan i čudesan

tek da ne gmiže

začudni homo ludens

smišni ljudi zatakareni za prašnjavu zemlju kao kotrljajuće suho bilje

moralni i ćudoredni habitus

izvan naravnog prostora i vremena šeta poljem

vrijeme je na obzorju ipak pasje

on se sudara sa samim sobom

suočen sa mogućnostima baulja između emocija i prirode

tražeći rupe u zakonu

Kava se hladi

Uz popodne laveža skuliranih pasa

zastore sam spustio na pola

tek da mi se mrak ne prelije u tamu

nekako mi tama zvuči kao polovica nraka


Kava se mrgodi

na glatkoj površini cakli se oblaka pjena

kao popodne na plećima berača

znojne kapljice u grlu grkljam teških berača


Miriše kao strast nekih dalekih ljudi

Soba se prži u pržnju ciganskih pržuna

zapaljene borovine na kojoj noja mati frće zagorjeli žrvanj

i čeka babu Bulčićku da se gata

bog zna čemu


Kava se mrgodi u

porculanu

caklina,srebo i sjaj

u mislima mi onaj davni kraj

bakreni lonci i čađ

i smisao zbog kojeg ispijamo ovaj čarobmi prah

Rano mi je poći leći

Noć ova koja stišće moj jad ledena je

kao i glinena postelja koja me dole u mraku čeka

dosadna kao i smrt

neizbježna kao i disanje,

kao epitaf

Sudba

Rano ste me zakaparili

Odgodite na tren trgovinu

Nudim vam ljubav neizmjeru ,

dajte da se prolongira moj kraj

u zamjenu nudim veću kaparu

Oprostite mom libidu, mojim požudama

Kajem se za bitak,

neugodu koju sam prouzročio

vama nepobitnima

Stvarnima

LJubljenima

Jedinima

Dražesnima

Vama

koji mi pomažete da se osjećam bitnim

dajem na poklon ovo malo duše što ostade

na putu za nikamo


Rano mi je leći na kameno podglavlje

taj duboki mrak zatire moje svijetle slutnje

Nudim ih kao kaparu,vraćam dvostruko

Dajem sve što mi je ostalo

nije puno ali je iskreno

Bojim se da mi nije ostalo baš puno

Nemiri da su prošli svi snovi

Strahovi da lica neću prepoznati

tog zadnjeg dana u glinenoj postelji

kada mi kristalna rosa

zatvori oči zauvjek.

Danas sam opet u onom sobičku moje davne kuće

i opet me moja misao vuče

u one trešnje isprod prozora

što škripe u rana jutara

i ne daju mi da spavam

nakon zvjezdane noći


Sada se crne zvijeri šuljaju šljivikom zaraslim u drač

u hladnim sobama ne spavaju ljudi

ne kipi mlijeko

ljuljačke ne škripe

u dječijim očima sjaje samo suze


Razmišljam o hladnom sobičku moje davne kuće

Samo da mi nije sam u ova hladna vremena

Koliko straha u komunikaciji prema ljudima

odbojno negiranje prisnosti

one popodnevne kave koju toliko zazivamo

otkrivanje intime

priča o nama

zaziranje od riječi koje izričemo

bojazni od otkrivanja nas samih

od istine

srama od priče koju proživljavamo

dobrodošlice

koliko barijera do rušenja istine

do spoznaje

totalnog otuđenja

nemira među praznim zidovima

i čuvanja nečega

u praznim kutijama

Riječi nisu samo klepetanje jezika

i zvuci koje proizvodi šuplja usna šupljina

nabrajanje sintagmi

doticanje bilo čega

ili pohvala glupog stanja

razbacivanje epiteta po praznim papirima

kritika resursa

riječi i maju svoju težinu

ne laprdaj o osjećajima

neko zbog izgovorenog noćas ne spava

sutra i li u neki drugi dan

nekome je jad

tvoja izgovorena riječ

ne kritiziraj

mutni um tvoje riječi vuče u mutnu rijeku

slušaj

šutnja kao mudro zlato

prosipa tvoje zjenice i ti si mudar

ta šutnja širi blage riječi

tvojim nasmješenim obrazima

ne klepeći

Zlo u ljudima prolazi između ulica

kao i pretrpani autobus

jednako smrde

stiješnjeni u raspadajaća tjelesa

grizu se i štipaju

reže

nagrizaju kao hrđa čista srca

malobrojne šetače

ljude koje kopne na natrulim klupama

starost koju proživljavaju

dovodi im u očaj misao

da susjedu nije krepala krava

Ako se zamislim mrtvim u grobu

dok ležeći u lijesu sagledam stvari odozdo

uz crnu meditaciju gledam žive

i zamišljam umiruće

propitujući vrijednosti prenatalnog i posmortalnog nepostojanja

siguran sam da je ovaj današnji problem neznatan

Potpuno sam miran

nije ova ledena kiša muka

problem je u meni

ni duboko urezane munje u noći

ni nepodnošljivi ljudi u prolazu

treba mi samo stvari pogledati odozdo

dok ležim nepokretan u jadu

biram biti ljubav

praštam bezuvjetno

ovo je samo loša noć

živuće ništa u svijetu nečega


smrt mi je noćna mora

ona me čini svjesnim tijela

mahnitih fantazija u koje ne mogu ući

reinkarnacije kao utjehe

ako se zamislim gluhim u tvrdoj šutnji

onda mi se ova muka stišava u tihom prostoru srca

svjestan ljudi oko sebe

,nadam se

sretan sam zbog postojanja razuma

bez prepreka, početka i kraja

biram ljubav , bezuvjetno


nikakve veze nema smrt za mene za vrijeme života

ni za vrijeme smrti , jer više nema mene.

prelazim li u neke Aliene ?

Da li ponekad pogledaš u krvavo jutarnje nebo

dok otvaraš silne brave u bunilu ,

dok preturaš džepove u manijakalnoj navici

da možda nešto nisi zaboravio,

misliš da brundanjem skidaš nepoželjne reklame sa panoa

Trudiš se da precizno pogodiš sve te silne datume

o ženi , o djeci, o patria ,

o mortem, o bože, o bistvo

o danu koji ne znaš što ti donosi

upravo su se prolomili oblaci na obzorju

jutarnja munja razbudila je toje bunilo

Da si pogledao u krvavu zoru

znao bi da se sprema kiša


Da li pogledaš u azurno podnevno nebo

oblutci raščešljanog oblaka

negdje daleko

pokrivaju gredice ljubičastih lavandi

i nasmijani berači znaju što rade

miriše zemlja zgažena u cvjetove,

Okićena žena slaže snopove na ogoljena ramena

negdje u toploj sobi čeka je namještena postelja

da joj podari božanstveni miris


Ne osjećaš mahovinu u sjeni hladnih stabala

i pod nogama i u očima

tako je hladno

tišinom se harmonija pretočila u uzdahe

Da li pogledaš u nebo?

Pognute glave odbrojavaš korake do sna

Mutna voda koja ispire zrcala sa pločnika

dira ti samo stopala ,

ne i srce.

pogledaj kako izgleda nebo u jesen

Nad tvojom glavom razlijeva se labilan sistem

zastrašujuća sila

koja tama u podne postaje

Da li znaš

da je zima smrznula tvoje prste

da preturaš po smrznutim bravama

i ključevi koje vrtiš

kažu ti da nisi doma.

Fragmenti mamurluka i jutarnje rose

posloženi su u kristale suze u oku

što ti od hladnog zraka svjetlucaju na teškim vjeđama

vuče se magla za tvojim nogama

na prozorima zamračenih zgrada namiguju krvave oči

ljudi čudnih navika

istrčavaju iznenada mokrih glava i praznih pogleda


Jutro je na crvenom obzoru

zove te ruka koja upravlja i kontrolira

zvukove, objave i razloge

U strahu šutke prelaziš cestu

kimneš glavom da te riječi ne odaju

bez nervoze uskačeš u strojeve

između zidova treseš tastature

namiguješ suncu iza ograda iščekujući podne


Sva kiša srušila se na grad

neko to odozgo sve smišljeno rasipa

ti skučen ispod oluka prebireš pristigle ideje

opet te netko sputava u namjerama

dok izmišljaš promjene

opet odgađaš snove za sutra

vrtiš kišobran u dokolici dok navlačiš kaput preko grla

žmirkajući na munje

hladnog srca stišćeš ozeble noge

čekajući vedrije prognoze


Danas za sebe imaš savršen plan

žudnju prema ženi

pretočiti u dodir jagodicama preko zatvorenih očiju

usnama na raspucanu kožu

rukama na sjene razbacane preko golog tijela

strastima da joj stisneš srce

da razgovjetneš mrmljanje, škripanje i fufljanje

da razdereš perje i jastuke

i mirno zaspite kao zvjeri u brlogu


Dok razmišljaš vrijeme ti izmiče

neko te u daljini čeka raširenih ruku

u budnoj noći ti bauljaš kao nepostojeće vrijeme

opijeni gorkom tekućinom

na obzorju

zamrznute zvijezde lupkaju u prozore nemirnih snova

postelje čekaju da se srušiš u mrtva tjelesa


Ali za sutra imaš savršen plan

stalno ti kruži mislima

iza brava i dosada ,iza granica mogućeg

tvoje probuđene svijesti i uspavane savjesti

u gegutavoj lopovskoj noći

smišljaš savršen plan

gorko ti vrijeme pretače gorku sluz

u očajanje

u totalnu destrukciju ljudi,bića i sjena

budan otvaraš vrata nepomičnog prostora

tvojim životom upravlja uvjetovano uvjerenje tvoga uma

dok stalno ti kruži mislima oni savršeni planovi za sutra

Čuvarkuća,pazikuća

sva od pruća

čudna neka biljka

iz svanuća

poljem raste,šumom vene

lete laste tu kod mene

ispod krova

izašla je ptica nova

sva od sunca

rijekom teče novi dan

ja sam sam na balkonu

nikog nema tu kod mene


hladna rosa radonosna

trava cvate

miriše mi zemlja ova

nikog nema tu kod mene

oči snene

zamišljaju uspomene

sve se blista

ti si ista

svaki dan si tu kraj mene

čežnjo moja


ima nešto što me vuče nekom kraju

samo hodam mjesečinom

zvijezde staju

ponadam se na trenutak

sviće dan

beskonačna nit me vuče

sve je san

sve će proći u beskraju dobro znam


ima nešto što me traži

ja se skrivam

putevima ,pustinjama

samo snivam

crni oblak brzo stiže

vid se mrači

tamni kosac sve je bliže

što mi sada sve to znači

dok se skrivam

vilenjaci pale svijeće

vrijeme teče

putevima ,pustinjama

Sve priče zapisujem linijama života

tuge,i sreće

ali ništa vidjeti se neće

ako te ne dotaknem rukama

toplinom prošlih dana

hladnim zimama

toplim tijelom

jer ti si u mojim rukama

na dlanu dana

u mojim mukama

u meni vidiš sve ruke

i sve dane

tvrdi se dlanova ruka

rukuje se dlanova tvrd

tvrdi kamen smo preorali

pticu milovali

krvavim žuljevima

sunce obgrlili

rukama

vodu zaustavili rukama

vjetar

stisnuli prstima

rosu na dlanu

sve dobro dajem ti rukama

rukujem

bol na rukama

trnu mi

trnci

život se rodi na rukama

uplakano

donosim ti rukohvat ljubavi

sladi mi taj topli

slad

rukuje mi ruke

danima se nakuplja

crna zemlja pod noktima

nakuplja se strah

ruke mi rukuju

smrt

al itopli dah što osjetih na rukama

kao vrući kruh

mrvi se sunce na rukama

i nestade strah

zapjevah ruke

pjesmom.

Čovječe kao i biljka si

do žila u blatu

gacamo

i samo ponekad procvjeta cvijet

na naše čuđenje

sunce neka bude

svako naše buđenje

širimo ruke

granajmo se

neka lišće zakloni nas

od svake bolesti

u hladu naših dana

neka igraju se djeca


život je voda

mutna naplavina bola

samo ponekad zrcali se san

u bistrini oka

i vrela voda poteče

gorčinom

u tami njenoj stišće se more bola

i jedan maleni odsjaj sreće

ovog sunca okupanog rosom

dok budimo se

u ovaj kišni dan


zbog malih stvari trpimo život

u ponavljanju troše se naši snovi

i svakim jutrom

počinje život novi

padaju kiše

niče cvijet

samo pupoljak i ništa više

ogoljena stabla

čekaju u tami

sječu


zbog malih stvari veseli se svijet

i rađa se sa milijun lica

razlog neki

zbog njega trpimo bol

i trajemo

zadovoljni

smijemo se sami sebi

u poljima korova

tražeči cvijet

Zamisli negdje u prikrajku okna mala napuklina

kroz nju mi žudnja hlapi i raspiruje nebeski svod

tek da vidim što je živo a što iluzija

Protok kroz ljudske zablude nezaustavljivo ponire u očaj

trudimo se mahnuti glavama onima na desnoj strani ulice

i desno namiguju lijevima

Promatram kroz flekice balkonskih prozora

između jasmina i fikusa ,bosiljka i lavande

oslikanih draperija i klatna na starinskom satu

Tuče podne

Neko nekome žuri u zagrljaj

Koga očekuješ dok oplakuješ ?

Kome cvile tužbalice?

Magla se dovikuje potocima,režeće nebo sprema potop

Zamisli najmilije za doručkom u nedjeljne jutro.

Tako letargično, kao ribe u akvariju,

neki zasebni svijet spokoja.

najdraži mirišu na čaj i vruće lepinje

U nekim posteljama do tebe neko čeka nekoga , nemoj kasniti

Sutra će prozor kroz koji gledaš nebo

ostati samo mala napuklina iluzije.

Ljubim te sa slutnjom u duši da sutra ostat ću bez ljubavi

Nemaj straha

Mada ostajem negdje daleko u tami

ponesi samo trunke onoga što ti ostavljam

dovoljno imaš za sve nevolje iza mene

sa tobom živom i moja ljubav živi

drži moju tamu na svjetlosti

zamišljam te sretnog lica

u proljeće godine moje smrti dotakni bilo što što ostalo je iza mene

poljubi me na nekoj prašnjavoj fotografiji

cvijeće ostavi na jastuk do sebe

dodirni usnama izguljeno vrijeme

raduj se uspomenama

osjeti ispod plahta srce moje koje izgara od ljubavi

Nemaj straha

u jeseni hladne kroz odškrinuta stakla

mene nasmijanog donijet će na jastuke tvoje

vjetar ludi

Gavrani hodaju kroz kišu i kaljužu

na njima crni frak

u tamnoj šumi crni mrak

kvrgave hrastove kore iznad podnevnog mira

crnim se zaogrnula šuma

samo svjetlucaju srebrene kapljice na ružinom cvijetu.

Nered na zemlji i u duši

vjetar iza grmlja kroz vrt tjera tugu

miriše nešto u proljeću satkano od munje i vjetra

kiša svira olucima, trubi danima

ispod prozora pod ružom skučeno

pokisli vrabac čeka dugu


Grubo vrijeme i tama na obzorju

Pustimo je da prepada u noć

moj grad ispod ružičastih dječiji čizmica pljuska veselje

zaigrana lica odnose pljuskove

lipom u cvatu širi se svom snagom

pospanost neba ostavljenog na kiši

iza svega ostaje samo blato

negdje je sunce šćućureno

i kao i mi čeka dugu

Vjetar je zatrabunjao kroz klepetavu nadstrešnicu i zapirio upaljenu svijeću

Rastjerao komarce

Slučajno je zafrfljao stranicama spomenara

Sjeti se jednostavne bilježnice,

znaš one u kojoj te pitam koje su ti oči najdraže

voliš li ovakve kao ja itd..?

Onaj sa zeleni okvirima i tintano srce

Sjećaš se .

Čitam na listovima ovim da sam ti sve

ljubav koja te drži,

sudbina koja te čeka,

spmenar koji čuvaš u srcu jednog dana,

Eto danas vjetar prelistava sve;

i ljubav , i sudbinu i taj dan koji čuvaš u srcu

Pitam se

Da li je vjetar donio nešto

ili je samo rastjerao komarce?

Zakračunao sam vrijeme

stisnuo sam među prste ključeve

zveket ne čujem više

miran sam i izležavam se kao i jastuci

meškoljim se među nervima

znoj kaplje između procjepa

sekunde se utapaju

Božanstveno lišće sam drhtulji

lijevo i desno i lijevo i lijevo i desno

i drhtulji samo

nikoga nije briga

i nebo se samo zagonetno smijulji

Ostade mi na kraju neispunjeni komadić dana

Ne znam šta da radim sa njim

od jutra krenulo je idilično

slagalo se sa shemom

neoborivo konceptualno

nisam se blamirao sa idejama

grafička konstrukcija prostora i monotonije

posložena u elipsama slutnji ,trošila je sate

daleko od ograničenja

ideje ,smisao i nemiri

ljudi bez mašte ,neprestana ponavljanja

sve kvadratično

posloženo meteorološki

jutro sa rosom

dan sa gorčinom

nebo sa prolomom

noć sa smirajem

kao vrijeme i ja

cesta prema nekome ko me voli

sa zavijutkom prema gomili

koja blijedi pod neonskim sjenama

naopako posložena kao i samoća

slažem se da su rupe u prostoru sve manje

prostor u rupama pak sve veći

da sam krasno sve posložio satnicom postojećeg stanja

uklopio boje i obzorja u puzzle

pitanja o željama i osjećajima

lica od sjete i izboranosti ,razgovora slučajnih

opake nemoći proteklog dana

na samom zavijutku sudbina me zaskače krhotinama sna

donesoh u smiraj tu zadnju sliku

i nikako da je smjestim u puzzle u kojima više nema mjesta